Rast i razvoj čovjeka, od rođenja pa do odrasle dobi, ovisan je o nasljeđu i uvjetima koji ga okružuju i u kojima sazrijeva. Ako se pođe od pretpostavke da je naslijeđeni dio zadan i nepromjenjiv, tada se posebno zanimljivim čini utjecaj okružja koji u velikoj mjeri određuje kakav će biti put u razvoju djeteta prema odrasloj osobi. Pri tome je neobično važan najraniji period u kojem su promjene najbrže, a ranjivost najveća. Naime, u tom periodu dijete je životno ovisno o pomoći drugoga (roditelja) a obrambeni mehanizmi na nepovoljne čimbenike su vrlo slabo razvijeni i neučinkoviti. Zbog toga se teži poremećaji u ovoj dobi duboko odražavaju na daljnji razvoj čovjeka.
Dojenačka dob i razvoj djeteta do navršenih 36 mjeseci života
Dojenačka dob traje od rođenja do kraja 12-og mjeseca života. Prva se četiri tjedna života označavaju posebno kao novorođenačka dob.
Od rođenja pa do navršene 3 godine života mozak prolazi iznimno brz rast i razvoj. U tom periodu doseže 80% volumena kakvog će imati u odrasloj dobi. Pod utjecajem vanjskih čimbenika (stimulacije), u međudjelovanju s nasljeđem, stanice mozga se umnažaju, premještaju na konačna odredišta, određuje se njihova zadaća i međusobno se povezuju gustom mrežom poveznica – moždanih puteva.
Nama vidljivi odraz ovih zbivanja su promjene koje zapažamo u finoj i gruboj motorici, komunikacijskim sposobnostima, emocionalnom razvoju, ponašanju, učenju, pamćenju i spavanju. Ovdje će biti nešto više riječi o razvoju grube motorike, no uvijek treba imati na umu da postoji bliska povezanost svih elemenata razvoja. Tako motorička stimulacija ima utjecaja i na ostale funkcije mozga.
Postoje načelna pravila kako se odvija motorički razvoj, no zbog dosta velike varijabilnosti normalnih obrazaca, procjenu treba prepustiti stručnjacima.
Gruba motorika je ovisna o razvoju mozga i o razvoju snage mišića. Tijekom prvih 12 mjeseci dijete prolazi put od položaja u ležećem položaju, bez mogućnosti odizanja trupa od podloge u kojem tek može okretati glavicu u stranu. Potom postupno slijedi mogućnost odizanja glavice od podloge, potom odiže rameni obruč postavljanjem na cijele podlaktice da bi postupno, u narednim mjesecima razvilo mogućnost oslanjanja samo na dlanove. Trup postupno počinje rotirati u bočne položaje a potom može načiniti i potpuni okret – s trbuha na leđa i obrnuto.
Dok leži na leđima, sve više odiže glavicu prema prsima i nastoji se posjesti. U potrbušnom položaju, postupno započinje odizati zdjelicu privlačenjem koljena i postavljanjem u četveronožni položaj. On je neobično važan jer iz tog položaja slijedi puzanje i posjedanje pomicanjem trupa unatrag uz pomoć ruku. Ovdje treba napomenuti da oko 20% djece, tijekom normalnog razvoja, ne puže. Ona imaju drugačiji obrazac kretanja po podlozi – najčešće je jedna noga ispružena ispred tijela a druga iza, te se uz pomoć ruku mogu vrlo brzo kretati po podlozi. Nadalje, iz četveronožnog se položaja postupno postavlja u položaj sjedenja na potkoljenicama i ubrzo u klečeći položaj. Prihvaćanjem za ogradicu kreveta ili za roditelja slijedi iskorak jednom nogom i postavljanje u stojeći položaj. U to vrijeme dijete usvaja vještinu posjedanja iz ležećeg položaja okretanjem u polubočni položaj te se uz pomoć „doljnje“ ruke dovodi u sjedenje.
Temeljni pokretač ovakvog slijeda razvoja je želja za kretanjem i postavljanjem u uspravni položaj. Neobično je važno poštivati ovaj prirodni slijed i ne „preskakati“ pojedine faze.
Naime često se događa da, u želji da što prije naučimo dijete stajati, to činimo povlačenjem za ruke. Dojenče će vrlo rano i brzo naučiti oduprijeti se stopalima o podlogu i stati na noge, te potom veselo poskakivati. Slična se situacija događa i kod držanja djeteta u naručju dok sjedimo. Ono će uz pridržavanje trupa ubrzo početi veselo poskakivati u našem krilu. Tim smo postupkom dijete naučili krivom mehanizmu kako se dospijeva u uspravni položaj i ono više nema želje (a niti razloga) usvajati puzanje i klečanje.
Zdrava djeca, u konačnici ipak usvoje samostalno i ispravno ustajanje, no ipak kasnije motoričke sposobnosti su nešto lošije (spretnost u aktivnostima na podu i slabije obrane pri padovima). U djece s poteškoćama motoričkog razvoja je pogotovu važno poštivati prirodni slijed i slušati upute stručnjaka.
Uporaba hodalica kod djece
Naprijed navedeno je jedan od razloga zbog kojih se ne preporuča uporaba hodalica.
Osim što su hodalice i značajni izvor opasnosti za ozljeđivanje djeteta, nije moguća niti kontrola pokreta nogu očima koja je potrebna za razvoj koordinacije. Dakle u fazi dok dijete ne ustaje samostalno treba sprovoditi igre na podlozi. To može biti pod ili veći krevet, s time da prednost imaju tvrđe podloge. U stojećem položaju neka se djeca većinom postavljaju na prste, i u tim slučajevima se preporuča koristiti čvrste duboke cipelice koje će osigurati postavljanje na puno stopalo. Djeca koja se oslanjaju na puna stopala mogu biti bosa ili u čarapicama sa protukliznom površinom.
Obzirom da se u prve dvije godine u stopalu još uvijek nalaze masni jastučići nije potrebno koristiti cipelice sa uloškom koji podupire uzdužni svod stopala. Tek nakon 2 ili 3 godine, ukoliko postoji značajno iskrivljenje stopala prema unutra (skočni zglob se „ruši“ prema unutra) stručnjak će odrediti uloške koji u pravilu imaju zadebljanje ispod unutarnjeg dijela pete koje se nastavlja u potporu uzdužnog svoda stopala. Time se stopalo vraća u uspravni položaj. Potpora za poprečni svod (predio stopala ispred prstiju) se ne postavlja, načelno do školske dobi.
Usvajanje novih vještina kod djece
U daljnjem razvoju dijete usvaja nove vještine, može ustati iz čučnja bez pomoći ruku, počinje trčati (u početku raširenih ruku loveći ravnotežu, a kasnije koordinira pokrete ruku sa pokretima tijela), spretno se spuštati s kreveta, hodati po stepenicama (prvo stepenicu po stepenicu s obje noge a potom samo s jednom) te bacati i loviti loptu. Poštivajući mjere opreza, dijete se može igrati na spravama i poligonima koje su primjerene za njegovu dob (igrališta u parkovima, igraonice). Nažalost, navedeni poligoni nemaju oznake o dobnoj prikladnosti na pojedinim spravama te je potreban oprez! Načelno, djeca nužno trebaju puno prostora, kretanja i različitih mogućnosti učenja i uvježbavanja motoričkih vještina. Nije rijetkost vidjeti mlađe školsko dijete koje boravi većinu vremena u školi i stanu, učeći, gledajući TV ili igrajući igrice kako ima značajnih motoričkih poteškoća kao što su manjak snage i koordiniranosti pokreta.
Prekomjerna urbanizacija gradskih središta je proteklih desetljeća značajno smanjila prostor za igru i slobodno kretanje. S druge strane, suvremeni način života i visoki stupanj radnog opterećenja roditelja ne omogućava njihovo dostatno angažiranje na odvođenju djece na tjelesne aktivnosti. Jedna od posljedica ovih promjena je i nevjerojatno povećanje učestalosti debljine djece.
Debljina, osim što donosi povećani rizik od mnogih bolesti, značajno ograničava i mogućnost bavljenja tjelesnim aktivnostima što dovodi do daljnjeg debljanja i usporavanja razvoja motorike. Pretila djeca zahtjevaju uključivanje u specijalizirane programe tjelesnih aktivnosti koji se sprovode pod budnom paskom stručnjaka kineziologa.
Ranim uključivanjem u stručne programe programiranih tjelesnih aktivnosti (postoje u nekim vrtićima) i u sportske klubove postižu se odlični rezultati u unapređenju tjelesnog i duševnog zdravlja djece.
Nekoliko riječi o razvoju fine motorike kod djece
Fina motorika predstavlja skup radnji koje angažiraju male skupine mišića i zahtijevaju dobru koordiniranost djelovanja pojedinih skupina moždanih stanica. U postotku je najveći broj stanica kore velikog mozga koje su zadužene za motoriku zadužen za radnje koje obavljaju prsti. Stoga se u razvoju djeteta, sukladno razvoju mozga mogu zapaziti promjene kao što je:
- hvatanje predmeta s obje ruke, potom samo s jednom
- prinošenje predmeta ustima
- prebacivanje iz ruke u ruku
- hvatanje vrškovima palca i kažiprsta
- biranje gumbića na mobitelu i daljinskom upravljaču
- listanje slikovnice
- pokreti odvrtanja i zavrtanja
- hvatanje olovke – prvo punom šakom a potom ispravno
- zatvaranje patentnog zatvarača („ciferšlusa“)
- otkopčavanje i zakopčavanje gumba
- vezivanje vezica na cipelama
- urednost u ispunjavanju bojanke, pisanju i sl.
U ove se djece može zamijetiti nespretnost, predmeti češće ispadaju iz ruke i postoje nepreciznosti u izvođenju pojedinih pokreta. Ponekad se dogodi da dijete zbog poteškoća u finoj motorici izbjegava određene radnje – npr. ne voli crtati i pisati, neuredno popunjava bojanku, ružno i sporo piše. Često se ovaj znak ne prepozna dovoljno rano, tumači se krivo da dijete nema sklonost za određene fine radnje te se one zapostavljaju. Dolaskom u školu, gdje je normirana brzina i urednost pisanja, dijete se može suočiti sa problemima. Stoga treba obratiti pozornost na navedene sposobnosti i u slučaju sumnje treba upozoriti liječnika kako bi se pravovremeno započelo liječenje.
Zaključno, kretanje je jednako važno za naše zdravlje kao što je prehrana, voda i zrak. Roditelji će vlastitim tjelesnim aktivnostima unaprijediti vlastito zdravlje, spriječiti nastanak mnogih bolesti ali i stvoriti naviku kod svoje djece.
Preporuka je Svjetske zdravstvene organizacije osigurati djeci dnevno minimalno 1 sat tjelesnih aktivnosti.
Za sva dodatna pitanja i nedoumice vezane uz motorički razvoj bebe, možete kontaktirati prof. dr. sc. Milivoja Jovančevića putem LittleDot platforme koristeći LittleDot aplikaciju.
Nemate aplikaciju?
Dostupna je za preuzimanje za Android i iOS.
